четвртак, 24. новембар 2022.

Zatvorska statisika u Srbiji

 

Share on Email
Evropski trend smanjenja ukupnog broja zatvorenika potvrđen je i u Srbiji, ali je ona po broju zatvorenika na 100.000 stanovnika i dalje iznad evropskog proseka, pokazala je godišnja statistika Saveta Evrope o stanju u evropskim zatvorima za 2021. godinu. 

Smanjenju broja zatvorenika u Evropi doprinela je pandemija kovid-19, zbog manjeg broja određenih vrsta krivičnih dela u uslovima ograničenja kretanja tokom pandemije, zbog usporavanja pravosudnih sistema, kao i šema oslobađanja koje se u nekim zemljama koriste za sprečavanje ili smanjenje širenja infekcije, saopštio je Savet Evrope.

Kako se navodi u novom izveštaju SPACE, prema podacima od 31. januara 2021, zemlje sa najbrojnijom zatvorskom populacijom bile su Rusija sa 478.714 zatvorenika, Turska - 272.115 i Velika Britanija - 87.035.

U Srbiji je ukupan broj zatvorenika opao sa 11.077 na 10.540, ali je zabeležen blagi porast stope zatvaranja (broj zatvorenika na 100.000 stanovnika) od 1,5 odsto, u odnosu na 2020.

Sa 153 zatvorenika na 100.000 stanovnika Srbija je iznad evropskog proseka od 102 zatvorenika na 100.000 stanovnika, pokazao je godišnji izveštaj SE.

Zemlje sa najvećom stopom zatvaranja su Rusija (328 zatvorenika na 100.000 stanovnika), Turska (325) i Gruzija (232), navodi se u izveštaju.

Više zemalja, pokazuje izveštaj, beleži pad stope zatvaranja u odnosu na prethodnu godinu, a taj trend najizraženiji je na Kipru (-28,3 odsto), u Crnoj Gori (-24,4 odsto) i  u Sloveniji (-22,1 odsto).

U poređenju sa prethodnom godinom, izveštaj konstatuje  smanjenje popunjenosti zatvorskih kapaciteta na nivou Evrope za 5,3 odsto od 31. januara 2020. do 31. januara 2021. (sa 90,2 na 85,4 zatvorenika na 100 raspoloživih mesta).

U Srbiji je popunjenost zatvora iznosila 93,9 zatvorenika na 100 slobodnih mesta što je značajno smanjenje u poređenju sa 107,3 ​​u 2020. godini, kada su zatvori u Srbiji bili pretrpani.

Na nivou Evrope, 21,7 odsto ukupne zatvorske populacije činili su pritvorenici. Procentualno najviše pritovrenika, prema podacima od 31. januara 2021,  bilo je u zatvorima u Albaniji, Jermeniji,  Švajcarskoj, a iznad evropskog proseka su i Crna Gora,  Hrvatska i Slovenija.

Sa 18,6 odsto pritvorenika u zatvorima Srbija je ispod evropskog proseka.

Prema podacima iz novog godišnjeg izveštaja, u celoj Evropi 4,7 odsto zatvorske populacije su bile žene. Procentualno najviše žena u zatvorima imaju Letonija, Češka i Rusija, a Srbija je sa 4,3 odsto žena među zatvorenicima  veoma blizu evropskog proseka.

Procenat stranaca među zatvorenicima u Srbiji je 3,7 dok na nivou Evrope stranci čine 15,3 odsto zatvorenika. U Luksemburgu 73 odsto zatvorenika su stranci, u Švajcarskoj 71 odsto, Grčkoj 60 odsto a u Austriji 50 odsto.

Kada je reč o stopi samoubistava u evropskim zatvorima je u 2020. bila  5,7 na 10.000 zatvorenika. Za Srbiju je stopa samoubistava u 2020. bila 7,6 na 10.000 zatvorenika.

Prosečna dnevna potrošnja na zatvorenike u Evropi 2020. godine iznosila je 77 evra. Za Srbiju je ovaj pokazatelj iznosio 28,27 evra po zatvoreniku dnevno, što je znatno ispod evropskog nivoa. Ukupan budžet za zatvore u Srbiji u 2020. godini iznosio je nešto više od 104 miliona evra, pokazao je novi izveštaj SPACE.

субота, 8. јануар 2022.

Igor Čoko- Iz knjige fotografija "Iza rešetaka".

 U trenutku kad teška, masivna metalna vrata kapije na ulazu u pritvor Okružnog zatvora u Beogradu zalupe iza vaših leđa, kada vas revnosni pripadnik Službe obezbjeđenja isprovjerava do najsitnijih detalja na posljednjoj tački slobode, ulazite u prostor u kojem stanuje realnost kakvu ne poznajete. Ulazite u dimenziju pomješanih energija koje emituju čudan, težak, pomalo nesnošljiv vajb. Ne nužno loš i negativan, ali drugačiji. Opor. Jer, tamo gdje ste upravo ušli, najmanje je lijepih stvari - rešetke i kocke neba koje štrče iznad šetališta skockanih između masivnih blokova dominantne sive zgradurine u srcu grada, užurbana ritmički sinhronizovana svakodnevnica života u kojoj se prepliću oni koji su tamo po zasluzi i oni koji tamo obavljaju svoj svakodnevni posao. Gazeći izlizani teraco dugih sivih hodnika, nesvjesno se nameće dilema o predrasudama - najgoroj stvari s kojom čovjek može da se suoči. Usađeni stereotip o nečemu što se po defaultu predstavlja kao loše, negativno. Posebno u ovom, zatvorskom slučaju. Ali, da li baš mora zaista biti tako? Da li stereotip o robijašima mora da bude svjesno negativan? Ili možda krije ispod dubokog sloja emocija i neku drugu, svijetliju stranu priče? Kakav je to život iza brave? Šta se tamo zaista dešava? Kakvi su to profili ljudi? Serijal je stvaran od 2014- 2018. godine"... Iz knjige fotografija "Iza rešetaka".

Prvo izdanje knjige fotografija "Iza rešetaka" objavljeno je 2016. godine u produkciji Službe za tretman OZ Beograd, a 2020. godine je objavljeno dopunjeno i redizajnirano izdanje na engleskom jeziku. Knjiga i serijal su nastali uz odobrenje i saglasnost Uprave za izvršenje krivičnih sankcija kao dio programa rehabilitacije osuđenika kroz umjetnost. Serijal je objavljen i izlagan na svim kontinentima izuzev Afrike i dobitnik je više prestižnih fotografskih nagrada



















недеља, 15. август 2021.

Prica iz okruznog zatvora u Beogradu

 

CZ je podeljen na sedam nivoa. Dva sprata su ispod zemlje (gde su se nekada nalazile tamnice i prostorije za egzekucije), prizemlje, prvi i drugi sprat (tu se nalaze pritvorenici), treći sprat gde se nalazi zatvorska bolnica (koja je pritom jedina prava zatvorska bolnica u Srbiji i u koju se transportuju bolesni zatvorenici iz zatvora širom zemlje) i četvrti sprat na kom su blokovi za ljude osuđene na neku do „mera lečenja“ kao što su lečenje od alkoholizma, narkomanije i psihijatrijska mera lečenja, mada se sve te „mere lečenja“ u suštini svode na svakodnevno kljukanje zatvorenika raznim karbapinima, ksalolima, leponeksima, lorazepamima, ksanaksima i sličnim terapijama koje ni na koji način ne leče ljude već ih pretvaraju u beživotne biljke.

U prizemlju, ili kako taj nivo zovu pritvorenici i panduri, „na nuli“, nalaze se četiri šetališta i nekoliko blokova sa samicama. Moram da napomenem da se „dnevni program“ u CZ sastoji od dve stvari: 23 sata dnevno provedenih u izolaciji, tj. u sobi, i 1 sat šetnje, i to kakve šetnje! Sva četiri šetališta su sa sve četiri strane okružena ostatkom zatvorske zgrade, zidinama visokim otprilike 25 metara, s tim što se duž dva duža zida protežu prozori hodnika sva četiri sprata zatvora. Šetališta su iste dužine kao i zatvorski blokovi, 100 metara, a širine 20 metara. Sve u svemu, šetalište podseća na neko sivilo iz filmova o različitim diktatorskim režimima. Većina ljudi misli da su maltretiranje u zatvoru, prebijanja, silovanja, pandurske torture i slične stvari, nešto što se dešavalo pre više decenija u zatvorima nekih drugih zemalja, ne znajući da je svo to sivilo i sav taj užas nešto izuzetno stvarno, što je potpuno normalno i to ne u nekoj tamo dalekoj zemlji već ovde u Srbiji, „u njihovom komšiluku u centru Beograda.“ Šetanje, sat vremena dnevno, okružen zidinama od 25 metara, gledajući u jedno parče neba koje je toliko predivno, u isto vreme tako blizu i tako daleko. To je jedini luft tokom celog dana, ta šetnja je u CZ-u ono nešto malo što život znači i što pomaže čoveku da ne poludi, ukoliko već nije poludeo.

Stariji robijaši koji su bili u CZ-u ranije, na primer početkom 2000-tih godina su mi pričali na šta je ličila šetnja tada. Nije bilo šetnje vikendom, već samo radnim danima i to po pola sata do četrdeset pet minuta maksimum. Osim toga, nije bio dozvoljen razgovor između robijaša iz različitih soba, kao ni stajanje u mestu na šetnji. Svi robijaši iz jedne sobe koji su izašli na šetnju morali su da se drže zajedno hodajući jedni iza drugih, po dvojica i to bez priče, dok su robijaši iz druge sobe hodali na pet metara iza njih. Tokom šetnje je bilo obavezno konstantno hodanje, a svako ko se bunio i nije poštovao ta pravila bivao je spušten na nulu u samicu, uz obavezne batine i iživljavanje od strane pandura. Danas više nije tako, ali je sve to i dalje ubistvo za čovekovu psihu. To sivo, depresivno šetalište, pokriveno je kamerama i desetinama golubova koji prave društvo robijašima, ali oni ipak imaju krila i mogu da odlete iz tog sivila za razliku od nas.

Povrh te sumorne atmosfere koja dominira na šetnji, kao i u celom zatvoru, postoji nešto izluđujuće kod celog koncepta šetnje. S obzirom da postoje četiri šetališta i barem tridesetak blokova, plus ženski blok koji je podeljen na dve grupe, a potrebno je po sat vremena za svaku šetnju, trebalo bi da postoji neki raspored šetnji ali pošto je stoka pandurska posebno neinteligentna sorta takav raspored ne postoji već svaki blok ide u šetnju bilo kad od 7 ujutru do 4 popodne, sve u zavisnosti kako i gde ga „uglave“ u dnevni raspored. To u suštini znači da ukoliko neko hoće da ide na šetnju, trebalo bi da potpuno spreman čeka šetnju od 7 ujutru, jer kada se pandur sa početka bloka prodere „Šeeeeetnjaaaaa“, oni koji su u prvoj sobi imaju desetak a oni u poslednjoj sobi, četrdesetak sekundi do otvaranja vrata sobe i ukoliko nisu svi koji hoće da idu u šetnju spremni, pandur odmah zatvara vrata, ko je izašao, izašao je. A ko nije stigao? Ko ga jebe, taj ostaje celih 24 sata zatvoren u sobi. Taj idiotizam me je najviše nervirao. Nikada nisam mogao da ustajem kad je šetnja u 7 ujutru. Ustajao sam kao i svi u 7:10 za smenu, ali za tu ranu šetnju kao i većina ljudi na bloku nisam mogao da ustanem, i onda mi nakon toga ceo bude sumoran, jer koliko god bio opterećen crnim mislima, šetnja mi je kao i svima popravljala raspoloženje.

Pomenuo sam da se na nuli osim šetališta nalaze i blokovi sa samicama. Samice su posebna priča. Reč „samica“ sama govori o tome za koliko ljudi je predviđena. Za jednog čoveka, ali uprkos tome u samici nikad nema manje od dva čoveka, jer su ugurali krevet na sprat u tu prostoriju koja je široka možda metar ipo a dugačka tri metra. WC ne postoji, već se odmah tu pored kreveta nalazi čučavac a iznad čučavca se nalazi česma i to je to. U stvari ne, postoji još jedna mala nepogodnost, nema svetla u samici, dakle nikakva sijalica, lampa ili bilo kakav izvor svetlosti osim ono malo svetlosti koja dopire kroz rešeke iz hodnika na koji gledaju štrokavi prozori. Dakle, nema skoro nikakve svetlosti. A da, u čučavcu se sve vreme drži naopačke okrenuta, flaša od koka kole, puna vode kako pacovi iz čučavca ne bi mogli da izađu i vršljaju po samici. Rekao sam da u samicama nikad nema manje od dva čoveka, ali sam zaboravio da napomenem da u većini slučajeva ima više od dva čoveka u samici. Trpaju po troje-četvoro, a nekad čak i petoro robijaša u taj mali, mračni prostor, tako da ljudi moraju često da spavaju na podu, jedni preko drugih ili po dvojica u jednom krevetu. U takvim ludačkim uslovima je sasvim razumljivo da dolazi do sukoba među robijašima u samicama. Sećam se priče jednog tipa koji je bio sa mnom u sobi, reče mi da su par meseci pre nego što sam došao u sobu, doveli nekog klinca sa nule iz samice, kod nas na blok. Kada su ga digli gore on je na sebi imao samo čarape i gaće jer ga je na nuli u samici neki lik odvaljivao od batina i oteo mu svu odeću izuzev gaća i čarapa, uključujući i patike. To je samo jedan od bezbroj primera maltretiranja u samicama. Pada mi na pamet i slučaj kada je tip koji je imao žešće psihičke probleme spušten sa psihijatrijskog „E odeljenja“ u samicu kod lika koji ga je grizao po telu i puštao mu krv žiletom jer mu je bilo dosadno.

Ljudi spolja se verovatno pitaju čime neko „zasluži“ da bude stavljen u samicu? Postoji pregršt razloga za to, ali najčešće u samice stavljaju ili ljude koji su optuženi za neko teško krivično delo o kojem se dosta pričalo u javnosti, kao na primer likove koji su pucali na muriju, silovatelje, poznate krimose (one koji su optuženi za napade na pandure redovno, svakodnevno maltretiraju i tuku zatvorski panduri u samicama) ili nekoga ko je napravio problem u grupnoj sobi (tipa učestvovao u tuči, silovanju ili iznuđivanju, a ta je informacija došla do pandura), kao i one kod kojih je pronađeno nešto nedozvoljeno kao na primer žica (mobilni telefon), šaber (improvizovan, ručno pravljen nož od kašike, četkice za zube, oštrog komada metala ili drveta itd), brlja (rakija pravljena u zatvoru, od nekog voća kao što su jabuke, kruške, a umesto šećera dodaje se zatvorska marmelada), mašinica za tetoviranje (najčešće napravljena od električne četkice za zube, delova upaljača itd) i ostale stvari koje čine robijanje podnošljivim.

Zaboravio sam da pomenem da se na nuli nalazi još jedno bitno mesto. Prostorije za prijem poseta i za prijem advokata. Advokatska poseta se odvija u jednoj standardnoj maloj sobici koja je navodno samo pod video nadzorom, ali ne i audio nadzorom, ali ne verujem tim pandurima na reč ništa. Ubeđen sam da se razgovori sa advokatom prisluškuju iako ne bi smeli to da rade. Oni su država, oni mogu sve.