понедељак, 3. август 2015.

Osudjeni na smrt

Gde su danas bivši osuđenici na smrt proučavala je novinarka Aleksandra Petrović iz lista " POLITIKA" te vam prenosimo ovaj clanak u celosti.Deset osuđenih na najstrožu kaznu iz prošlog veka danas su u zatvorima u Beogradu, Požarevcu i Nišu. – Većina će izaći na slobodu u četvrtoj deceniji ovog veka


Srbija će uskoro uvesti kaznu doživotnog zatvora za najteže zločince, koji su do pre 15 godina u našoj zemlji osuđivani na smrt. Krajem devedesetih godina prošlog veka u Srbiji je izrečeno nekoliko desetina smrtnih kazni, ali je samo 12 presuda bilo pravosnažno do trenutka kada je smrtna kazna konačno ukinuta 2001. godine.
Iako su godinama očekivali dolazak streljačkog voda, ovi osuđenici uspeli su da izbegnu smrt, a ubrzo su i zaboravljeni pod naletom novih surovih zločina, čije su žrtve bila i deca. Kada se dogodi takav zločin, javnost reaguje burno i traži povratak smrtne kazne u naše zakonodavstvo, a neretko takve apele upućuju i političari.
Osuđenike su od pogubljenja spasile evropske integracije, jer je Srbija kao članica Saveta Evrope morala da ukine smrtnu kaznu. U očekivanju da ona bude konačno ukinuta, nadležni su se ustručavali da izdaju naredbe o streljanju, iako su presude bile pravosnažne.
Pomilovan je samo Vučko Manojlović, pre dve godine, odlukom predsednika Republike. U niškom zatvoru je proveo više od tri decenije, a smrtna kazna zbog ubistva tužioca u Leskovcu, izrečena još osamdesetih godina prošlog veka, zamenjena je kaznom od 40 godina zatvora. Izašao je na slobodu ipak malo ranije.
Krajem devedesetih godina, ekipa novinara, među kojima je bio i izveštač „Politike”, obišla je niški kazamat. U dve ćelije bez vrata, sa rešetkama kroz koje se osuđenik vidi u svakom trenutku, bili su smešteni Vučko Manojlović i Milan Ivković, obojica okrenuti leđima ka znatiželjnim posetiocima. Sada saznajemo da je Ivković, koji je osuđen zbog ubistva sudije u Nišu, preminuo u niškom zatvoru 2012. godine. I njemu je smrtna kazna bila zamenjena kaznom od 40 godina zatvora.
U evidenciji Uprave za izvršenje krivičnih sankcija Ministarstva pravde nađeno je 10 imena koja su devedesetih godina prošlog veka bila na spisku za streljanje. Većina njih je danas u novom kazamatu kod Padinske Skele na Zrenjaninskom putu, čiji je zvaničan naziv Kazneno-popravni zavod u Beogradu. Važi za jedan od najbezbednijih zatvora na Balkanu.
Da im je smrtna kazna zamenjena zatvorom od 20 godina, koja je tada bila najteža posle smrtne, mnogi od njih bi upravo ove i sledeće godine izašli na slobodu. Međutim, sudovi su za svakog od njih doneli nove presude od 40 godina zatvora, koja je 2001. godine kod nas uvedena kao „zamena” za smrtnu kaznu. Većina se žalila, jer ta kazna nije bila propisana u vreme kada su izvršili surove zločine.
Iza zidina novog zatvora za najteže osuđenike u Padinskoj Skeli, kaznu izdržavaju bivši osuđenici na smrt Ilija Vujić, Radovan Joksić, Zoran Jevremović, Borislav Čolić, Miroslav Stojadinović, Slavoljub Velić i Slavoljub Jovanović. U „Zabeli” su Ljubomir Stevanović i Azis Musliju, a u Nišu Mlađa Milovanović. U sadašnjem zatvorskom sistemu izgubilo se nekoliko imena koja su krajem devedesetih bila na spisku pravosnažno osuđenih na smrt.
Beograđani najviše pamte dva teška zločina početkom devedesetih godina. U Pohorskoj ulici u Novom Beogradu ubijeni su Vera Židić, njen trinaestogodišnji sin Davor i njihov pas. Ubica je mislio da će u stanu naći mnogo novca, što se ispostavilo kao „pogrešan tip”. Zločin se dogodio 1. decembra 1993. godine. Policijski inspektori bili su zgroženi surovošću ovog ubistva. Tadašnji Okružni sud u Beogradu izrekao je presudu 17. oktobra 1994. Vujić je imao 25 godina kada je izvršio zločin, a izaći će iz zatvora kada napuni 65.
Bila je to prva izrečena smrtna kazna u Beogradu posle više od dve decenije. Dve godine kasnije, u beogradskoj Palati pravde osuđen je na smrt i Radovan Joksić, poznat kao „ubica iz Fruškogorske ulice”. Izaći će iz zatvora sa 63 godine. Biznismen Nebojša Salatić, njegova devojka Slavica Kovačević i maloletni sestrić Milan Graoranov, ubijeni su iz škorpiona sa prigušivačem kada su ušli u Salatićev stan. Joksić i njegovi saučesnici su sa žrtava skinuli nakit, otvorili frižider i jeli.
Ljubomir Stevanović osuđen je 1997. godine na smrt zbog ubistva Milana Vranića, maturanta Šeste beogradske gimnazije. Sada ima 52 godine, a zatvor treba da napusti 2037, kada bude imao 64. Zločin je izvršen iz koristoljublja, kao i većina ostalih.
Borislav Čolić zapanjio je javnost surovim ubistvom bračnog para i deteta u Futogu 1996. godine. Izrečenu smrtnu kaznu je izbegao i biće na slobodi 2036., kada bude imao 69 godina.
Mlađa Milovanović iz Paraćina osuđen je na smrt zato što je silovao, ubio i zapalio devojku Jelenu Đorđević, koju je povezao kao autostoperku. Slavoljub Velić i Slavoljub Jovanović osuđeni su zbog ubistva bračnog para Takač, poznatih subotičkih zlatara. Najstariji među osuđenicima na smrt je Azis Musliju iz Zaječara, koji iz zatvora treba da izađe 2021., kada napuni 70 godina.
Smrtna kazna je poslednji put u Srbiji izvršena 14. februara 1992. u prostorijama Okružnog zatvora u Somboru. Streljan je Johan Drozdek, osuđen na smrt zbog silovanja i svirepog ubistva devojčice.
Poslednja smrtna kazna u Beogradu izvršena je početkom sedamdesetih godina u Centralnom zatvoru nad Milanom Gutićem i Savom Lisovcem, koji su daleke 1969. godine osuđeni zbog ubistva beogradskog taksiste Tiosava Jankovića.
Kaznu je izvršavao petočlani streljački vod, koji su činili pripadnici Ministarstva unutrašnjih poslova. Oni nisu znali ko od njih ispaljuje prave metke, a ko „ćorke”. Streljanju je prisustvovala komisija, u kojoj su bili sudija i javni tužilac, upravnik zatvora i branilac osuđenog.
------------------------------------------------------------------
Četiri decenije robija 72 osuđenika
Prema podacima Uprave za izvršenje krivičnih sankcija, danas u Srbiji ima 72 osuđenika na najtežu kaznu od 40 godina zatvora. Njih 48 počinilo je ubistvo, a 20 teški slučaj razbojničke krađe i razbojništva, trojica krivično delo udruživanja radi neprijateljske delatnosti, a jedan otmicu.